je li mi sudbina vječno pod tavanicu zguren prolazit i slušat podsmješljive krike gomile koja upire prstom…
je li mi sudbina po ćoškova ležat, kosom pokriven, od rulje odbačen, grebat zidove…
je li mi sudbina oblake gledat a nikad ih tać, gledat kroz prorez, leđa bičevanih smijat se slobodi, i ćutke spuštat glavu prema podu…
je li mi sudbina zguren molit, zguren koračat, klečat, zguren koračat i iskat i tražit…
je li mi sudbina da rob budem,
zauvijek…
Archive for the 'Stihovi' Category
sanjao sam oči kao tvoje.
crne boje.
i bezdan sam neki sanjao
u koji upadam, i padam, tonu težak,
bez tebe pad je trajao.
i pod sam neki sanjao,
od dasaka skucan, na kom ležim.
u svojoj pljuvački, povraćki, pišaći,
moj je obris stajao.
i gledale sneno tvoj izmišljeni lik,
oči moje upale, crvene, krmljive,
kako lebdi iznad, anđelu nalik.
i smradnim dahom prošaptao tvoje ime,
i trulim zubima dahtao ti rime,
i sanjao da te želim, ali nemam čime.
ne pišemo i ne stvaramo
ne čitamo nikakve knjige
ne pamtimo i ne računamo
postali smo amorfne ljige
jer
mi smo moroni
u naše glave stavljaju žice
demokratiju uvode bombama
u novcu plivaju svjetske zlice
a narod drže u katakombama
jer
to su moroni
prestala bila je nada
presušila voda i trava
i bezakonja nastavlja vlada
i besperspektivnost vlada
i poče da jača misao
da biće isto
da isto vlada
da se ugušio smisao
kidajte krila
prokletoj tici
što se uždila
u previsoko
jer nije orao
i nije soko
kazat joj treba
da pane niže
treba da puzi
treba da gmiže
i da ljubi
i da liže
Miran dan. I rijeka.
Vjetar nosi lišće.
Obala daleka. Čeka.
Hladnoća stiže. Stišće.
Trava se povija. Meka.
Jesenja kiša siplje.
Stvara se slika neka.
Jesenjeg žutog dana.
Jesenja slika rana.
doša je lik u pab
i vodio ribu sa sobom
pitah ga kolko košta
pogleda me zelenim očima
okrenuo riđu englesku glavu
i reka ne seri druže
ovo je moja draga
smija sam se
stisnuh joj dupe
nije se bunila
okrenuo se u sekundu
odvalio me desnicom po bradi
pa sam na pod
sve se vrćelo
usta sam i smija se
opušteno
stoja je u kontragard
pokosih mu prednju desnu nogu
i pogodih ga posred usta
pljuva je zube
krvave majice valja po podu
pokupih je i odosmo doma
jebala se divno
vratih je frajeru uveče
dadoh joj dvaes eura
bačih i njemu dvaes na šank
i naručih novu kriglu piva
Sanjala si kako dišem,
kako upija me trava,
kako proljeće me njiše,
sanjala si me da spavam.
Sanjala si kako vrijeme
zna da stane.
Da me ima sanjala si.
A nema me.
Ti znaš…
znaš..
da… da ne želim.
Ne želim te gledati kako hodaš
kako trepćeš, kako se smiješ,
da pamtim zadnji Vog koji si čitala,
boju laka koju si promijenila,
ne želim onu Vorholovu sliku iznad kauča,
ne želim brojati uzdahe u krevetu,
stenjanja na tepihu,
poljupce na jutarnjoj postelji
dok te proganja slika tucanja Džegera i Bouvija,
i naslovna Kozmopolitena sa
Sarom Džesikom Parker koja nosi Pradu…
ne želim da se bojiš vatre, vudua, Haitija,
muzike otkrovenja i vrtloga strasti…
Ti znaš…
da želim vrača u tebi,
Pitiju što proriče prošlost,
ženu koja začinom mijenja svijest
i śeća se budućnosti,
želim ženu sa hiljade lica
koja lako izgori u pjesmi
želim vješticu Bene Geserita
koja kune
hiljade vavilonskih kurvi koje plešu,
zakovane čeljusti što najbolje grizu,
buđave trave usnulog svijeta šuma
koje šire jeku. I jecaj. l stušte se na oblak meki.
Veselo cvrkuću ptičice
prhnu krilima svojim
i vrabac na grani od zime što cupka
i lasta pod strehu što mudro stoji.
I ponosni orao raspetih krila
po nebu što lagano plovi
i samo ponekad sa sivim sokolima
žestoku nebesku bitku bori.
I roda što se zimi gnijezdi
na krovovima kuća
i čaplja što po barama jezdi
i flamingos što na jednoj nozi stoji.
Svaka od tih ptičica cvrkuće
i prhće krilima svojim.
ne želim otkriti oblik svijeta
ne želim spoznati formulu
igrati igru kojoj znam pravila
niti plesati po ritmu
čarolija da prestane
želim je neotkrivenu
nju magiju
i čuditi se čuditi
Zadnji komentari